Dosta je priča,manje i onih više poznatih ispričano,napisano i dokumentovano o nastanku prve organizovane navijačke grupe FK „Željezničar“.Svako ima svoju verziju,svoju priču,svoje viđenje a kroz ovaj tekst pokušati ćemo vam približiti vrijeme u kojem je nastala naša grupa.

Priča o najvatrenijim navijačima FK "Željezničar", poznatijim kao Manijaci ili The Maniacs počinje mnogo prije zvaničnog osnivanja grupe u proljeće 1987.godine.Još od samog osnivanja 1921.godine FK „Željezničar“ je bio poznat kao klub iz raje,klub radničke klase i lako je pridobijao simpatije običnih građana.Čak i u to vrijeme Željine navijače i simpatizere krasila je velika odanost i privrženost klubu kakvom se u to doba malo koji klub mogao pohvaliti.Mnogi kažu da je upravo ta vjerna i odana publika klub i digla na noge i postavila ga tamo gdje mu je bilo mjesto,u vrh tadašnjeg jugoslovenskog fudbala.

U šampionskoj sezoni 1971/72, navijači su svoj klub pratili širom zemlje,a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noć su po gradu kružili automobili okićeni zastavama,uz neizbježno sviranje svim raspoloživim sredstvima.Nakon godina uspjeha,došlo je do smjene generacija u ekipi pa je "Željo" dospio i do Druge savezne lige,ali i tada je prosjek posjete na domaćim utakmicama bio je blizu 10.000 gledalaca.

„Željo“ je svoje navijače imao šriom bivše države,pogotovo u gradovima kroz koje je prolazila željeznica.Plavo-bijeli su imali podršku gdje god da su igrali.Sve se to ogledalo više kroz spontanost nego li kroz organizovanost,sve do početka 80tih godina kada je na scenu stupila jedna nova generacija fudbalera koja je predvođena Mehmedom Baždarevićem  izborila povratak u tadašnju jugoslovensku fudbalsku elitu a malo nakon toga ostvaruje i najveći evropski klupski uspjeh,polufinale klupa UEFA!

U tom periodu navijačka podrška je postaje dosta organizovanija,tako da je „Želju“ na finalu Kupa Maršala Tita u Beogradu na stadionu Marakana protiv Veleža bodrilo preko deset hiljada navijača.U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od današnje.Cijenile su se zastave na kopljima a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima,te čegrtaljke,zvona, pištalljke.Navijalo se na svim utakmicama,a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike četvorke", "Veležom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva".

U proljeće 1987.godine najvatreniji navijači Željezničara osnivaju prvu organizovanu navijačku grupu tima sa Grbavice.„Željovci“ ili kako su nas još zvali a zovu i danas „Košpicari“  dobijaju svoje zvanično ime The Maniacs,koje je ostalo i opstalo do dana današnjeg.“Kum“ grupe je bio Zoka,koji je na sastanak ispred zapadne tribine došao pjan i modar i večina raje mu se smijala,čuj „d' manijaks“.Bilo je još nekih prijedloga tipa „Blue White Hooligans“,“Dilberi“ i sl.Nakon Zokinog prijedloga okupljeni su  otišli na Jug da isprobaju kako će zvučati onaj legendarni slogan  „WE ARE,WE ARE,WE ARE THE MANIACS“ kojeg je izmislio rahmetli Teufik Hasanovic zvani Fiko nešto kasnije i „MANIJACI TO SMO MI HULIGANI ŽELJINI“... sve ostalo je legenda.

Teško je spomenuti i nabrojati sva imena,momke i raju koje je osnovala „ono“ čega smo mi danas dio i „ono“ što je dio svih nas.Ipak u to vrijeme među osnivačima Manijaka i viđenijim momcima na tribini bili su Rambo,Faruk,Zema,Java,Tarik Žuti i Dževad Begić Đilda.Organizacija unutar same grupe je bila jako dobra.Navijačka scena je tih godina u bivšoj Jugoslaviji bila u punoj ekspanziji a policija odnosno tadašnja milicija baš i nije bila pripremljena za sve što se dešavalo.



U drugoj polovini osamdesetih formiraju se i grupe "Blue Tigers" i "Joint Union",te još nekoliko manjih grupa ali sve one su sačinjavale matičnu grupaciju "Manijaka".Počinje izrada navijačkih vezenih šalova sa imenom grupe (šal "Joint Union" je uživao veliko poštovanje i na tribinama širom tadašnje države).Nabavljaju se i prve veće količine pirotehničkih sredstava,a bakljada na utakmici protiv Crvene Zvezde u jesen 1990.godine ostati će zapamčena kao najvćca u BiH dotada.Putuje se i organizovano na gostujuće utakmice voljenog kluba.

Kao i svi drugi tokom svog postojanja Manijaci su imali svog vođu.Njih je tokom svih ovih godina bilo više,ali se jedno ime ipak vise ističe od ostalih.To je rahm. Dzevad Begic-Đilda koji je herojski poginuo prve ratne godine spašavajući tuđi život.Za šta je poshumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem ARBIH „Zlatnim ljiljanom“.Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.
Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji,drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile žestoke bitke.U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu.Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatečen u lošem stanju,ali su uprava i navijaci prionuli na posao,te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na,za Sarajevo simboličan datum drugog maja 1996. Teško je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice,tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.